Ja u tuđim cipelama

Optimist vjeruje da živimo u najboljem od mogućih svjetova, pesimist se boji da je to istina, riječi su koje je fizičar Robert Oppenheimer proslavio. Mnogi optimizam vide kao posljedicu čovjekovih pozitivnih životnih iskustava tj. da čovjek vidi dobro jer mu se samo dobro događa. No to nije uvijek tako. Nekad se čini da ljudi koji uvijek šire pozitivu koristeći se riječima poput „ne brini“, „sve će biti u redu“, „na kraju će sve biti dobro“, ne poznaju dovoljno svijet i njegove, kako nam se nekad čini, okrutne namjere. Često se zateknemo odgovarajući na takve optimistične izjave „ne razumiješ ti to“, „kako bi ti uopće mogla znati kako se ja osjećam“, „kakvih ti problema imaš u životu da bi me mogao razumjeti“. I jedna i druga strana ne moraju biti nužno u krivu. Kako da optimistična osoba ikada shvati negativan stav pesimista, kako da pesimist ikada uvidi da optimist može doživjeti jednake  stvari kao pesimist i svejedno zadržati pribranost i izvući iz najgore situacije ono najbolje? Odgovor bi bio empatijom. Naravno, možemo se nadati da je preobraćanje iz pesimizma u optimizam moguće i realno, no svjesni smo da za većinu nije i zašto bi bilo? Ljepota života je i u njegovim različitim poimanjima.
Definicija empatije obuhvaća široki spektar osjećaja kojima je cilj postavljanja sebe u tuđe cipele i osjećajući onaj spektar osjećaja koji osjeća osoba u čijim se cipelama nalazimo. Time smanjujemo jaz između sebe i drugog. Česta pogreška koju ljudi čine je poistovjećivanje empatije sa sažaljenjem ili emocionalnom zarazom. Sažaljenjem osobi nećemo pomoći niti ju razumjeti, eventualno izazvati njen otpor prema nama. Do emocionalne zaraze pak dolazi ponajprije zbog biološke opremljenosti za vanjsko oponašanje drugih. Nju bismo mogli nazvati i instinktivnom empatijom, a ona se realizira dok nesvjesno opažamo izraze lica drugih ljudi i kao rezultat naše tijelo uzvraća osjećajima koji reflektiraju osjećaje koje ta lica iskazuju.
Osnovna vrsta empatije je vrlo vjerojatno urođena i postižemo ju nesvjesno, ali isto tako ju je moguće vježbati. Empatija uključuje razumijevanje da postoji mnogo faktora koji nas čine takvima kakvi jesmo. Mnogi događaji koje smo doživjeli u prošlosti uvjetuju naše ponašanje u sadašnjosti. Kada osvijestimo tu činjenicu lakše ćemo razumjeti druge. To neće pomoći samo drugima jer ćemo se bolje izraziti i savjetovati osobu, to će pomoći najviše nama samima. Kada smo puni nerazumijevanja za druge, sakupljamo ogorčenost u sebi, jer mi bismo postupili drugačije, mi smo zasigurno objektivniji i razumniji…Nismo. Razvijanjem empatije to možemo uvidjeti i time pružiti potporu jedni drugima kako bismo lakše prebrodili sve nedaće i probleme koji nas muče. Time ćemo smanjiti mogućnost straha od toga da drugi neće vidjeti našu bol i osjećaje kao plauzibilne nego upravo suprotno. Znat ćemo da postoji netko tko je spreman podijeliti naše viđenje stvari shvaćajući njihovu legitimnost, shvaćajući da svi želimo biti shvaćeni i prihvaćeni bez obzira gledamo li svijet s ružičastim naočalama ili bez njih.

Ella Horvat

Projekt CeZaM Zaprešić financira Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku