Povodom Svjetskog dana činjenja dobrih djela koji je bio 3.4., htjeli smo s vama podijeliti dvije priče o volontiranju naših volonterki u CeZaM-u; Eme Krištić i Maje Jurenić.
U razgovoru s njima čuli smo njihova iskustva volontiranja s djecom, kako su krenule s volontiranjem, a za kraj su dale i savjete te riječi motivacije za sve one koji žele svoje vrijeme posvetiti nekome te kao i one pronaći dio sebe u volontiranju, a posebno u radu s djecom i mladima.
Za početak, možete li nam se ukratko predstaviti?
EMA: Naravno, ja sam Ema, iz Zagreba sam te imam 22 godine. Studentica sam četvrte godine politologije na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, u sklopu čega me posebno interesiraju javne politike, specifično u sferi socijalnih politika i zdravstva.
MAJA: Moje ime je Maja Jurenić i imam 43 godine. Iz Zagreba sam, ali već gotovo 20 godina živim u Zaprešiću. Profesorica sam hrvatskog i talijanskog jezika i književnosti i diplomirana knjižničarka. Podučavala sam talijanski jezik u mnogim školama stranih jezika , hrvatski jezik u osnovnoj školi, a zadnjih devet godina radim u knjižnici.
Prije nego što krenemo na priču o tome kako ste krenule volontirati u CeZaMu, moram Vas pitati jeste li i prije CeZaMa već negdje volontirale i što Vas je uopće navelo na volontiranje? Što je bilo neka prekretnica gdje ste uvidjele da želite svoje vrijeme posvetiti drugima, u ovome slučaju djeci?
MAJA: Kod mene je sve zapravo i krenulo s CeZaM-om. Prije desetak godina, kada sam radila u osnovnoj školi, upoznala sam djevojke iz CeZaMa koje su u sklopu projekta došle u školu. Govorile su mi puno o projektima unutar CeZaM-a, koji se tada zvao Centar za mladež, a posebno o volontiranju. Svidjela mi se ideja da svoje vrijeme poklonim drugima, pogotovo ako su u pitanju djeca. Logičan je bio slijed da se uključim u Pomoć u učenju i to s hrvatskim jezikom.
EMA: Mene su teme i sveukupna briga o mentalnom zdravlju uvijek zanimale, kao i želja da pomognem ljudima u svojoj okolini kako god mogu, što me na koncu nagnalo da se odlučim za volontiranje. Djeca su, iako ponekad na to ne gledamo tako, posebno osjetljiva skupina iz više razloga. U dječjoj se dobi po mom mišljenju putem ponašanja i stavova koje djeca percipiraju i proživljavaju od svoje neposredne okoline, uvelike formiraju obrasci ponašanja i ličnosti u starijoj dobi. Što također znači da obitelj, učitelji, prijatelji, pa i volonteri u ovom slučaju imaju „moć“ ili utjecaj pomoći djeci u sretnijem odrastanju kroz proces školovanja. Prethodno CeZaM-u sam dvije godine radila s djecom, pružajući konverzacijske satove engleskog jezika osnovnoškolcima te sam pritom shvatila koliko je predivan i zahvalan posao raditi s djecom, no i ponekad zahtjevan. Sva djeca su različita, imaju različite želje, stvari koje ih vesele, tempo svladavanja gradiva, razinu motivacije… Prije volontiranja u CeZaM-u, započela sam volontiranje u Udruzi Krijesnica 2020. godine taman prije no što je pandemija COVID-19 uzela maha, te zbog toga nažalost nisam još uvijek imala priliku raditi na tom projektu, ali s nestrpljenjem ga iščekujem.
Oba početka volontiranja, moram priznati, su vrlo lijepa i kroz priču se uistinu vidi koliko Vam je objema stalo do dobrobiti djece što je i najvažnije u svemu. Nakon što smo saznali o počecima Vaših volontiranja, možemo prijeći na volontiranje u CeZaMu. Kako ste se povezale s CeZaMom u Zaprešiću i s obzirom na to da ste pomoć pri učenju djeci, koliko vremena tjedno ulažete u volontiranje?
MAJA: Kao što ste i sami rekli, u CeZaM-u sam najaktivnija u programu Pomoć u učenju. Već devet godina pomažem učenicima osnovne škole s gradivom iz hrvatskog jezika. Tijekom svih tih godina radila sam s puno učenika. Ponekad im je potrebno samo ohrabrenje i mali poticaj, a ponekad se moramo malo jače primiti posla, ali atmosfera je uvijek bila pozitivna pa ni rezultati nisu izostali. Što se tiče vremena uloženog u volontiranje, trenutno radim s dva dječaka pa se trudim da svaki tjedan imam sa svakim po 45 min da prođemo kroz gradivo u kojem imaju neke poteškoće. A kako sam saznala za CeZaM, pa za njega sam znala i prije nego što sam počela volontirati i smatrala sam da su projekti koje provode izvrsni. Svoju kćer sam također uključivala u mnoge njihove radionice. Kada sam zaključila da bih mogla dio svog vremena odvojiti za volontiranje, sama sam se obratila u CeZaM i tako je naša suradnja započela.
EMA: Ja sam u CeZaM-u počela volontirati početkom ožujka 2022., dakle skroz nedavno i još sam nova u svemu, te sam tek odradila nekoliko susreta pomoći u učenju. Za CeZaM sam saznala slučajno upoznavši Saru, jednu od socijalnih pedagoginja u Centru, prilikom jednog putovanja u Split.
S obzirom na to da Vi Majo radite i volontirate i kod kuće Vas još čekaju djeca s kojima isto morate radite,a Vi Ema studirate i imate studentskih obaveza uz volontiranje s djecom, osjećate li se ikada odviše iscrpljeno na kraju dana za odraditi termin volontiranja ili Vam to donosi nakon svega neku inspiraciju, sreću, zadovoljstvo i motivaciju za daljnji rad?
MAJA: Vjerujem da nam se svima dogodi da nam nedostaje vremena za sve što smo naumili. Imam puno obaveza i iako uživam u njima, dogodi mi se da me i iscrpe. Međutim, volontiranjem prihvaćamo i određenu odgovornost pa se tako i ja osjećam odgovorna prema djeci s kojom radim. Drago mi je što žele poboljšati svoje znanje pa me to motivira za daljnji rad, a donosi mi i inspiraciju, sreću i zadovoljstvo.
EMA: Za mene je volontiranje neopisiv osjećaj jer sam volontiranjem u mogućnosti nekome pomoći i olakšati u životu, koliko god se nakon tek prvog susreta čini izazovno jer zahtijeva i angažman u učenju gradiva djeteta kako bi lakše shvatio/shvatila ili svladao/svladala zadatak.
Kako smo od početka govorili o volontiranju s djecom i time ušli u samu srž teme, zanima me kako ste se odlučile ići putem volontiranja s djecom s kojima rad zahtjeva više strpljenja i razumijevanja i je li baš čar u tome da je davanje vlastitog vremena djeci neprocjenjivo?
EMA: Odlučila sam se za volontiranje s djecom jer mislim da se s djecom dosta dobro slažem i da sam donekle empatična u smislu shvaćanja njihovog načina razmišljanja. Da se možda osjećaju ugodno u mom društvu jer me ne gledaju isključivo kao autoritet, što u jednom aspektu i proces učenja čini lakšim i bližim njima. Rad s djecom je svakako izazovan, no sigurno ga čini posebnim to što je svaki dan drugačiji. Čak bih rekla da je rad s djecom nešto teži jer nosi sa sobom veću odgovornost, budući da velikim dijelom direktno utječete na njihovo razmišljanje ili stvaranje obrazaca ponašanja.
MAJA: Ja sam oduvijek voljela rad s djecom pa sam tako i izabrala zanimanje. Budući da je u programu Pomoć u učenju uvijek potrebno volontera, bilo je logično da se i ja u to uključim. U CeZaM-u sam bila uključena i u druge projekte koji su bili usmjereni na korisnike treće životne dobi. I u tim projektima sam jako uživala, ali rad s djecom me zaista ispunjava. Oduševljava me njihova nepresušna mašta, iskrenost i otvorenost. Meni je lako volontirati s djecom jer s njima imam dobru komunikaciju, trudim se shvatiti njihov način razmišljanja, nikad ih ne podcjenjujem i oni to osjećaju pa mi vraćaju istom pozitivnom mjerom. Dječje reakciju su često i nepredvidive, ali baš je u tome čar. Vjerujem da od djece puno možemo naučiti jer mi odrasli ponekad zaboravimo kako je biti dijete, ali radeći s njima lakše se toga prisjetimo.
Kako djeca reagiraju na Vas? Možete usporediti i početak volontiranja s trenutačnom situacijom te jeste li se već opustili jedni kraj drugih i imate li neki uhodani ritam kod Pomoći pri učenju?
EMA: U prošlosti sam dobila dojam da djeca na mene reagiraju opušteno te da im nije problem iskomunicirati kada u nečemu imaju teškoća ili ne razumiju gradivo, te da im na neki način mogu potaknuti interes za gradivo i temu. Nadam se da ću temeljitom pripremom a i radom na sebi i svojim vještinama poboljšati se u pružanju pomoći u učenju. Za sada još nemamo neki uhodani ritam jer sam tek odradila nekoliko susreta, ali vjerujem da nam ide super i da su djeca zadovoljna mojim radom, a ja time što im mogu pomoći.
MAJA: Kroz ovih devet godina Pomoći pri učenju puno sam toga naučila od djece, a nadam se da su i oni od mene. Naravno da mi je u početku trebalo neko vrijeme da se uhodam. Svi u Centru su mi uvijek bili na raspolaganju sa savjetima i podrškom. Ponekad sam radila s nekoliko djece u grupi koji su pohađali različite razrede pa sam se morala snalaziti kako da u kratkom vremenu svima pokažem ono što je najvažnije. Radila sam jednom s bratom i sestrom i njihovom majkom koji nisu bili hrvatskog govornog područja, a nisu ni engleski znali najbolje, a opet smo se nekako snašli. Sve te situacije naučile su me kako da se snalazim i zato sam danas spremnija i bolje pripremljena za razne izazove na koje mogu naići u Pomoći u učenju.
Slušajući Vaše priče i iskustva, mislite li da igrate važnu ulogu u životu djece kojima pomažete i kako se osjećate zbog toga?
MAJA: Važno mi je da se djeca s kojom radim dobro osjećaju u mom društvu, da znaju da mi mogu vjerovati i da im želim pomoći. Ne razmišljam puno igram li neku značajnu ulogu u životu te djece, ali znam da oni igraju u mojem jer me vesele njihovi uspjesi. Smatram da je važna i poruka koju im šaljem volontirajući s njima jer time odgajam buduće male volontere. Često vraćamo istom mjerom kojom nam je nešto dano pa ako vide da je njima netko pomogao uvjerena sam da će i oni lakše pomoći nekome kome će to biti potrebno.
EMA: Kao što sam već rekla, neopisiv je osjećaj pomoći nekome, a pogotovo djeci. S djecom je posebno dragocjeno raditi jer vam se ponekad čini da se iz odraslog svijeta koji se čini vrlo dalek i kompliciran, na to kratko vrijeme vraćate u neko ljepše doba. Iako toga nisu ni svjesni, djeca katkada imaju moć tek nekom svojom ispričanom dogodovštinom ili gestom podijeliti s vama djelić njihove aure. Mislim da kao i svaki volonter imam značajnu ulogu u životu djece, jer kroz moje ponašanje i pristup dijete također uči i dobiva iskustva o životu.
Jako ste lijepo ovo opisale i u potpunosti se slažem sa svim navedenim. Kako sam i volontirala prije i sada, znam koliko je to važno i koliko je lijep osjećaj nekome pružiti pomoć te koliko se i sami zbog toga osjećamo bolje i ispunjenije. Imate li za kraj neke riječi motivacije za sve buduće volontere i one koji bi to tek mogli postati nakon ovog intervjua?
MAJA: Nepoznati autor je rekao da je najveći dar koji nekome možete pokloniti vaše vrijeme jer kad poklonite vrijeme, poklonili ste komadić svog života koji nikad ne možete dobiti natrag. Mnogi smatraju da nemaju dovoljno vremena za volontiranje, ali nije potrebno odvojiti svo slobodno vrijeme. Ponekad je dovoljno samo jedan sat mjesečno pa i rjeđe da bi se netko osjećao bolje jer smo mu dali svoje vrijeme, a nas će to učiniti boljim čovjekom.
EMA: Slažem se s kolegicom i rekla bih svakome da je volontiranje posebna kategorija koja zahtijeva ne tako puno vremena, a istovremeno puno daje zauzvrat. Vidjeti izraz na licu osobe kojoj ste pomogli ili uljepšali dan, pogotovo vidjeti osmijeh na licu djeteta, na kraju krajeva i vama znači puno te na cijelu aktivnost postajete intrinzično motivirani. Volontiranje nas definitivno uči biti zahvalnima i uživati u dijeljenju svojih vještina sa zajednicom što je vrlo važno.
Kao što su Maja i Ema rekle, volontiranje je vrlo važno i plemenito jer dajemo dio sebe i svog slobodnog vremena kako bi nekome pomogli i stavili mu osmijeh na lice; tako i sve vas koji ste ovo čitali potičemo na činjenje dobrih djela i volontiranje jer nama možda jedan sat mjesečno neće značiti mnogo, a nekome bismo mogli puno pomoći i uljepšati mu dan, tjedan, mjesec pa i godinu malim znakom pažnje!
Autorica teksta i voditeljica intervjua:
Iva Štritof
