Pomoći ili ne pomoći?

Koliko puta si u životu zanemario čovjeka kojemu je potrebna pomoć? Tražio izlike za svoj propust, „pijanica se spotaknula kraj tramvaja“, „pa izgledao je kao da mu ništa nije“, „pa vidio si kolike mišiće ima, valjda se može sam ustati“. Što vidiš kad pogledaš sebe u ogledalo? Vidiš li sebe nedovoljno vrijedna da bi ti se pružila pomoć? Kada se vraćaš iz izlaska ‘pod gasom’ te se zbog neusuglašenosti tijela i mozga srušiš, misliš li da nisi dostojan ruke koja bi ti pomogla ustati se?
Kao socijalno biće čija ličnost se gradi u odnosu s drugim ljudima, pomislili bismo da ćemo biti široka srca prema svojim suputnicima. Onima koji prolaze slične, ako ne i jednake teškoće. Pomislili bismo da ćemo se moći prenuti iz svog vlastitog pogleda. Čini se ipak da je to utopistički pogled na svijet. Unatoč tomu da je većina nas sklona prosocijalnom ponašanju, onom koje je usmjereno na dobrobit drugih, pomaganju u nevolji i u korist drugog, često se ipak dogodi da smo ‘u teoriji’ spremni pomoći, ali u praksi nešto rjeđe. Hoćemo li nekom pomoći ili ne ovisi o vanjskim i unutarnjim činiteljima koji nas sprečavaju ili naginju na akt “milosrđa”. U tom procesu prva stvar je da uočavamo osobu u nevolji, a druga je da ocjenjujemo ugroženost osobe. Mi ugroženost osobe postavljamo na skalu koja će nam pomoći odlučiti hoćemo li nešto poduzeti ili ne. Takvo gledanje na stvari, kroz skalu, samo po sebi zvuči apatično i distancirano. Koliko si to možemo zamjerati diskutabilno je, možemo to shvatiti kao selektiranje informacija, ako mislimo da je informacija važna, trudit ćemo se zapamtiti ju, ako ju smatramo nevažnom, izbrisati iz memorije. Razlika je u tome što je čovjek uvijek važan, bio on krvav ili ne, skitnica ili poslovan čovjek, pijan ili trijezan. Kako bismo se mi osjećali da našoj majci ili ocu, djedu ili baki netko ne pomogne jer smatra da nisu dovoljni važni da im se pomogne? Bismo li tada zanemarivanje prosocijalne dužnosti smatrali opravdanim? Bismo li racionalizirali postupke nepoznatih? Vjerojatno bismo im zamjerali za okrutnost. Ne bismo efekt opažača vidjeli kao utjehu ni kao opravdanje za njihovo ponašanje. Na svakom od nas postoji odgovornost koja se difuzira što je više potencijalnih pomagača, tako nam bar stvari u tom trenutku djeluju. Mi povećanje broja sudionika registriramo kao smanjenje naše uloge. Smatramo da smo manje potrebni, možda si čak kažemo, „pa nastat će gužva ako sad ja idem pomoći, samo ću odmoći ako nas je puno koji priskočimo u pomoć“, „to je obiteljska svađa, možda je njima to normalno“. Naravno da postoje situacije gdje je poželjnije se ne miješati gdje sudionici sukoba ne žele treću stranu koja intervenira, ali ne smijemo si dopustiti iščitavati scenarije kojih nema kako bi nama bilo lakše ne osjećati se krivima. Pomoć se pruža kada je očekivani dobitak veći od očekivanog gubitka. Najveći je gubitak razmišljati što smo mogli učiniti. Tišina je nekad jednaka nasilnom činu. Tvoj odraz neće tražiti izlike, vidjet će stvari kakve jesu, najmanje što možeš učiniti je ne žmiriti. Ništa ne nestaje ako sklopimo oči, grižnja savjesti grize i kada okrenemo glavu. Najlakši način da živimo u miru je činiti ono što bi uspostavilo ili održalo mir, a mir izliku nikad ne vidi kao odgovor, zašto bi ti?

Ella Horvat

Projekt CeZaM Zaprešić financira Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku