„Jedan mi je prijatelj rekao da kognitivno-bihevioralna terapija brzo zaustavlja panične napadaje. Kako to djeluje, što treba raditi? Preda mnom je važan životni događaj, a pomišljam da ga otkažem jer se bojim da bi me mogao uhvatiti napad panike.“ Ovako najčešće u zadnje vrijeme zvuče upiti koje zaprimam mail-om.
Danas je na Internetu lako pronaći dovoljno informacija o svemu što nam padne na pamet da bismo voljeli istražiti. Tako postoji i dovoljno informacija što je to kognitivno-bihevioralna terapija i kako funkcionira. Od web stranice samog provoditelja višegodišnje edukacije iz kognitivno-bihevioralnih terapija, Hrvatskog udruženja za bihevioralno-kognitivne terapije „ HUBIKOT“ pa do privatnih psiholoških praksi koji kognitivno-bihevioralnu terapiju (skraćeno i nadalje u tekstu: KBT) nude kao jednu od svojih usluga.
Što vam onda novo može ponuditi i donijeti ovaj članak ako ga nastavite čitati i koji je moj cilj pisanja ovog članka? Želja mi je jednostavnim jezikom napraviti i ponuditi kratku psihoedukaciju zainteresiranom čitatelju kroz koju može odmah isprobati sviđa li mu se taj KBT pristup životu općenito, posebice životnim problemima, izazovima ili prilikama koje pred nas stavlja svakodnevica i kad pomišljamo da bismo zatražili pomoć.
KBT se temelji na jednostavnom i svima, bez obzira na stupanj obrazovanja i zainteresiranost za rad na sebi, lako razumljivom petodijelnom modelu (Padesky, C. A., 1986). Taj model prikazuje kako mi ljudi svakodnevno funkcioniramo i olakšava razumijevanje svih naših reakcija od trenutka kad ujutro otvorimo oči do trenutka kad utonemo u san.
Ovisno o situaciji u kojoj se nalazimo i koju lako možemo opisati pomoću davanja odgovora na pitanja: gdje se nalazim, s kim sam, što radim i što se oko mene događa, mijenjaju se naše misli, a u skladu s time, naše raspoloženje ili naši osjećaji/emocije, a sve to prati i naše tijelo, odnosno tjelesne senzacije koje lako uočavamo i imenujemo.
Kako nam to može pomoći u svakodnevici? Ako primijetimo da se osjećamo nelagodno, „da smo loše“, možemo krenuti u kratku samo-analizu prema opisanom i na slici 1. prikazanom modelu. Prvo jasno sami sebi opišemo situaciju u kojoj se nalazimo (jesmo li doma, na poslu, u dućanu, u autu, sami ili s nekim, što radimo i što se oko nas događa). Inače, brzina uvida i uvježbavanja ovakve samo-analize ovisi o tome koliko ju na početku često radimo i zapisujemo li je na papir. Zapisivanje pomaže u bržem dobivanju jasnije slike i samo-uvida.
Drugi korak je pitati se koje nam misli prolaze glavom trenutno u toj situaciji? Zapisivanjem misli pomalo ćemo početi uviđati odakle osjećaj „lošosti“, nelagode i uznemirenosti koji smo primijetili i koji nam se ne sviđa.
U situaciji gdje sjedimo u autu i stojimo u prometnoj gužvi kojoj ne vidimo kraja i vraćamo se s posla kući, moguće je da primjećujemo ovakav tok misli: „Svaki dan isto. Ovo nema smisla. Najljepši dio dana provodim u autu u gužvi. Neću stići niti otići na svoj trening kojem se veselim.“ Vrlo brzo postaje jasno odakle nelagodni i neugodni osjećaji poput frustriranosti, tuge i bespomoćnosti te loše raspoloženje. Tijelo će samo poprati naš misaoni i emocionalni sadržaj te pojačati osjećaj tjelesnog umora i iscrpljenosti.
U istoj situaciji možemo primijetiti i mogući drugačiji misaoni tok kod drugog vozača koji također stoji već neko vrijeme u prometnoj gužvi, a kazaljke sata se jednako brzo pomiču i nama i njemu. „Opet gužva. Ništa novo. Kad već stojim tako tu, mogu si isplanirati kako ću provesti ostatak dana. Neću stići na trening, no mogao bih odmah po dolasku doma u šetnju i do prijatelja. Na povratku ću svratiti u dućan i kupiti sve što mi treba za večeru koju sam si zaželio.“ Naslućujemo različitost emocija koje proizlaze iz ovog toka misli u odnosu na onaj prvi opisan. Ta osoba bi na pitanje kako je, vjerojatno odgovorila da je dobro, a sama sebi jasnije imenovala prisutnost emocija zadovoljstva, smirenosti, nade, zahvalnosti i slično. Tijelo će automatizmom popratiti i pojačati navedene emocije pa ćemo vjerojatno produbiti disanje i dobiti mali nalet energije koji nam daje znak da imamo sve preduvjete ispuniti u mislima planiran ostatak dana.
Netko bi mogao na temelju ovoga zaključiti „aha, pa da, razumijem, treba samo promijeniti kako tumačimo određenu situaciju“, no to nije skoro pa nikad tako lako i jednostavno. Naime, svaki čovjek ima neke svoje uhodane i već dobro utabane misaone staze i nerijetko mu je potrebna podrška u uočavanju istih i pomoću određenih vježbi i tehnika mijenjaju onih za njega neefikasnih staza koje redovito vode u loše raspoloženje i stanje nelagode. Jedino pitanje na koje je potrebno dati si odgovor jesam li spreman/-na za promjenu? Želim li promjenu? Odgovor na to pitanje dat će nam smjer. Za bilo koju promjenu u našem životu bitna je naša unutarnja motivacija. A što je osoba motiviranija za promjenu, to je veća vjerojatnost da će postići jasno određene ciljeve koji se uvijek postavljaju na početku svakog KBT tretmana.
Literatura:
Greenberger, D. i Padesky, C. A. (2021). Razum iznad osjećaja. Jastrebarsko: Naklada Slap.
Članak napisala:
Marija Naglić, magistra psihologije, kognitivno-bihevioralni terapeut pod supervizijom, ACT terapeut i voditeljica Filial Play Coaching-a – treninga roditeljskih vještina
