Koliko još floskula do korisne informacije? Koliko još „sve će biti dobro“ do dobroga? Koliko još „još malo“ do kraja? Bez obzira na spol, rasu, nacionalnost, seksualnu orijentaciju, sve nas muče takva pitanja. Svatko ih drugačije doživi i verbalizira, ali srž ostaje ista. Nitko od nas nije imun na životne nedaće i probleme, sve nas život u jednom trenutku kuša. Kako ćemo mi odgovoriti na kušnju ovisi o tome kako naše tijelo reagira na stres. Intenzitet stresa varira od situacije do situacije i od osobe do osobe. Nekome će ulazak u prostoriju s mnogo ljudi izazvati stres jer se ne snalazi najbolje u socijalnim situacijama, a netko će u tome vidjeti priliku za uspostavu novog prijateljstva. Različiti smo i to nas čini posebnima. Ipak, uobičajeno možemo razdijeliti male svakidašnje stresore od onih velikih životnih stresova. Oni mali, poput uvjeta rada u kakvima se nalaze primjerice policajci, vatrogasci, liječnici, se umnožavaju u vremenima kakva su danas. Tada i mali svakidašnji stresor može prerasti u veliki životni stresor. Naravno, to ne umanjuje uznemirenost onih koji se ne izlažu izravno opasnosti, svaka bol koju osjećamo je validna i nju treba na vrijeme njegovati. Neki pak misle kako su snažni i nepobjedivi, ali mozak vara sebe sama i netko nepristran može vidjeti našu borbu iako ju mi ne vokaliziramo, on to prepoznaje kroz emocionalne, kognitivne, tjelesne i bihevioralne znakove. Pomisli li čovjek da ga recimo potres nije uznemirio, ali nije jeo cijeli dan nakon toga, lako je moguće da njegovo tijelo reagira na stres iako on to tako ne osjeća. Često možemo i sami prepoznati vlastito stanje i nepovoljan psihički položaj zbog kojeg možemo osjećati strah, ljutnju, biti rastreseni i zaboravljivi ili pak se plačem i alkoholom rasterećivati. Ako uočimo te znakove, jako je važno znati se pravovremeno suočiti sa stresom. Ignoriramo li znakove, a oni se nastave, može doći do različitih bolesti koje je uzrokovao tada kronični stres. Posljedice koje ostavlja, one poput srčanih tegoba i čira na želudcu, nisu nimalo zanemarivi. Zanemarimo li imunološki sustav, on će nas poput neprijatelja izdati. Kako bismo zadržali njegovu naklonost, važno je voditi brigu o njemu. Postoje više načina suočavanja sa stresom i ostanka u dobrim odnosima s imunološkim sustavom. Jedan od njih je da prihvatimo situaciju u kojoj se nalazimo. Gledamo ju uzdignute glave, nasmijanog lica, vladamo njome jer smo svjesni da je ne možemo promijeniti. Tada pokušamo naći pozitivne strane loše situacije. Drugi način je kontroliranje kojim djelujemo na izvor stresa i pokušavamo nešto promijeniti – to je nekad nemoguće jer nemamo ovlasti nad stvarima koje nam izazivaju stres, i to je u redu. Neke stvari su iznad naše moći. Treći način je izbjegavanje situacije koje ne pogoduju našem psihičkom zdravlju. Bijeg nije rješenje, ali preskočimo li koji put objavu ili informativnu emisiju koja će nam ostaviti gorak okus u ustima, nećemo pogriješiti, jer na koncu, prioritet nam mora biti vlastito ja. Spasimo li sebe, bit ćemo prilici spasiti i bližnjega. Iz vlastite kože se ne može van, ali ta ista koža se može ojačati, postati elastičnija za izazove koje joj život nudi. Ako radimo na sebi i svom mentalnom zdravlju, tada ta koža koju život potegne se vrati u početni položaj koliko god to bolno bilo, jer je jaka i naše saznanje o boljem sutra joj ne da puknuti.
Ella Horvat
Projekt CeZaM Zaprešić financira Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku
