„Očinstvo ti zauvijek promijeni život“, rečenica je koju muškarci očevi u dobroj namjeri upućuju svojim prijateljima, budućim očevima. Znanstvenicima je danas poznato da se mozak muškarca mijenja s napredovanjem trudnoće njegove partnerice (Brizendine, 2010). Tate se ne bude svakog jutra s mučninom kao mame, no i oni prolaze emocionalne, fizičke i hormonalne promijene istodobno s trudnoćom svojih partnerica. Istraživanja su otkrila da budućim očevima testosteron opada, a prolaktin raste. Pretpostavlja se da muškarci reagiraju na feromone, prirodne kemikalije u trudnoći koje se iz kože i znojnih žlijezda trudnica isparavaju u zrak. Ti hormoni ih pripremaju za očinsko ponašanje. Otkriveno je da najveći hormonalni skok iz ne-oca u oca muškarci doživljavaju u danima koji prethode porođaju. Uz navedene hormonalne promjene pokazano je i da očevi bolje čuju djetetov plač i na njega emocionalnije reagiraju od ne-očeva. Razine testosterona i prolaktina kod muškaraca će se u prosjeku početi ponovno mijenjati kada djetetu bude šest tjedana, a na razine prije očinstva vratit će se do vremena kada dijete bude prohodalo.
U kulturama diljem svijeta očevi se veoma razlikuju. Otkriveno je da očevi koji su aktivno uključeni u skrb o djeci općenito imaju niže razine testosterona od onih očeva koji u nju nisu uključeni. Ta činjenica upućuje na to koliko uloga oca mijenja mozak oca. Ujedno, govori i o važnosti prisutnosti oca u životu djeteta od najranije djetetove dobi.
Što je otac više aktivno prisutan i uključen to su veće mogućnosti da se izgradi u novoj životnoj ulozi roditelja. Otvara si mogućnosti da stvori unikatnu vezu s novim ljudskim bićem te razvija nove vještine i nauči ili proširi znanja za koja do tog trenutka nije imao potrebe naučiti i razvijati.
Dakle, to bi značilo da ako otac aktivno sudjeluje u svakodnevnim aktivnostima roditeljstva, kao što su presvlačenje, kupanje, maženje, uspavljivanje i nošenje djeteta, gradi vlastito samopouzdanje i osjećaj kompetentnosti u novoj životnoj ulozi. Veće samopouzdanje i zadovoljstvo sobom općenito vodi ka boljem mentalnom zdravlju.
Da bi sve ovo bilo ostvarivo bitno je informirati se i pripremiti se za dolazak djeteta u obitelj od strane oba roditelja. To znači da je i za majke važno da se informiraju i znaju koliko je bitno osigurati i dati prostor svojim partnerima da grade svoju ulogu oca sa svojim djetetom.
Zašto pišemo o tome? I zašto se u lipnju obilježava Međunarodni dan mentalnog zdravlja očeva (IFMHD – International Fathers’ Mental Health Day)?
Društveno je očekivano i prihvatljivo te naizgled najprirodnije da je majka ta primarna skrbnica s kojom dijete provodi najviše vremena svojih prvih godinu, dvije ili tri godine.
Ako se pusti da stvari idu onako kako ih društvo u kojem živimo potiče, spontano tako nekako i dođe samo od sebe. Majka je ta koja doji (ako doji) i hrani dijete, majka je ta koju već u rodilištu poučavaju kako da presvuče bebu, kako da joj njeguje pupak, kako da ju nosi i rukuje njom. Jer majka je prvih dana nakon poroda s bebom u bolnici. Onda po dolasku doma, ako je sve u redu s majkom i djetetom, majka ili rijetko osviještena patronažna sestra koja dođe doma i zatekne i oca, pouče i oca osnovnoj brizi novorođenčeta. No, društvo je još uvijek tako posloženo (iako se događaju pozitivni pomaci) da ne potiče uključenost očeva. Kad se priča o izgradnji sigurne privrženosti skrbnika s djetetom (koja je psihološka osnova zdravog rasta i razvoja svakog čovjeka), očevi imaju puno manje mogućnosti da izgrade takav odnos sa svojim djetetom od majki. Zbog posla, nakon što im prođe onih nekoliko dana na koje imaju pravo po rođenju djeteta, puno manje vremena provode s djetetom od majki, umorni dolaze s posla i razumljivo je da često zbog nezadovoljenih fizioloških potreba (nedostatak kvalitetnog sna, ne vođenje računa o pravilnoj prehrani i sl.) niti nemaju kapaciteta i/ili alata svakodnevno aktivno biti uključeni u brigu oko djeteta koliko bi htjeli.
Literatura:
Brizendine, L. (2010). „Muški mozak“. Zagreb: Profil
Članak napisala:
Marija Naglić, magistra psihologije, kognitivno-bihevioralni terapeut pod supervizijom, ACT terapeut i voditeljica Filial Play Coaching-a – treninga roditeljskih vještina
